SOLUNSKO KRALSTVO (1204– 1224) – latinska krstonosna drzhava, so centar vo Solun, ja osnoval glavniot vodach na CHetvrtiot krstonosen pohod markizot Bonifacij Monferatski (1204–1207). Gi opfakjala Juzhna i Istochna Makedonija, Tesalija, Sredna Grcija i Peloponez. Po smrtta na Bonifacij, na prestolot doshol negoviot maloleten sin Dimitrij (1207–1224), koj bil krunisan za kral (1209) i vladeel so regenti. Po smrtta na latinskiot car Henrih (1216), golem broj ricari se vratile na zapad, a Solun go napushtila i kralicata Margarite, koja se vratila vo Ungarija (1223). Kralstvoto nemalo sili Karta na Solunskoto kralstvo (1204) da se odbrani od epirskite napadi, zatoa papata Honorij Ⅲ (1216–1227) go zel pod svoj patronat. Odbranata na gradot mu ja doveril na markizot Gij Palavichino, a organiziral i krstonosna vojna za odbrana na Solun (1224), koja zavrshila bez uspeh. Opsaden od Epircite, Solun mu se predal na epirskiot vladetel Teodor I Angel (krajot na 1224). LIT.: B. Ferjanchiђ, Pocheci solunske kraljevine (1204–1209), ZRVI, Ⅷ/2, 1964; D. Nicol, The Despotate of Epiros, Odjford, 1957; K. Adjievski, Potchinuvanje na Makedonija od strana na Teodor I Angel i formiranjeto na Solunskoto Carstvo, „Istorija“, ⅩⅤⅠⅠⅠ/1–2, Skopje, 1982. K. Adj.
Кирилична верзија на написот
СОЛУНСКО КРАЛСТВО